Edukacija

EDUKACIJA STRUČNJAKA I GRAĐANA

S obzirok na galopirajući razvoj aplikativnih metoda humane genetike neophodna je edukacija svih: od profesionalnih radnika kao što su zdravstveni radnici, psiholozi, defektolozi i drugi pa do građana kaji će u budućnosti biti sve više suočeni sa potrebom elementarnog razumevanja genetike. I zato ćemo u ovom delu objavljivati zanimljive i poučne članke koji će doprineti ovom cilju.

DETE SA POSEBNIM POTREBAMA, PROBLEMI SA UČENJEM-OSVEŠĆENJE RODITELJA

Ako dete nema rezultate u učenju i školi onda to može biti izvor porodičnih problema. Moguće su međusobne optužbe supružnika i traženje krivca za neuspeh. Ulazi se u začaran krug prekora i traženja odgovornosti. Međusobna netrpeljivost. Dete sve to vidi i pokušava da objasni. Roditelji često zaslepljeni svojom željom za uspehom, to i ne primećuju. Neće ni da čuju i saslušaju dete. Ono se jednostavno tretira kao izvor problema i ništa više od toga. I onda sledi priča: “Mi se toliko mučimo za tebe, radimo da bi tebi omogućili uslove za školu, fakultet, a ti nam tako vraćaš. To je nama zahvalnost za sve što smo uradili za tebe i slično”. Sledi obostrano razočarenje. Pati dete. Pate i roditelji. Često se iz toga izrodi doživotno nezadovoljstvo i sa tim se ostaje do kraja života. Pa čak i kada deca postanu odrasli ljudi. Tako da, pri porodičnim susretima to nezadovoljstvo i nepovrenje kao da u vazduhu lebdi.

Da bi roditelji izbegli ovakve situacije potrebno je njihovo osvešćenje. U kom smislu?

RODITELJI TREBA DA ZNAJU SLEDEĆE

Učenje je složen proces koji je genetski uslovljen ali zavisi i od socijalnog okruženja. Šta hoću da kažem. Postoje deca koja imaju genetsku predispoziciju za to ali im se učenje ne sviđa i ne vide ga kao motivacionu faktor za uspeh u životu, ali postoje i deca koja jednostavno prirodno, genetski nisu predodređena za učenje. Znači dva moguća razloga za neučenje: I GRUPA) ima genetsku predispoziciju za to ali ne postoji motivacioni faktor i II GRUPA) nema genetsku predispoziciju za to i to ne može da radi i da hoće. Kako roditelji da znaju da li njihovo dete spada u prvu ili drugu grupu?

I GRUPA: IMA GENETSKU PREDISPOZICIJU ALI NEMA MOTIVACIONI FAKTOR
Vidi se da može ali nema motiva da radi. Za kratko vreme može da nauči puno. Prosto se ne muči oko učenja, ali kad hoće radi, kad neće jednostavno neće. Takvo dete nema socijalnih problema i normalno je društveno aktivno. Nije hiperaktivno. Nema problema sa koncentracijom. Nema anksioznost, depresiju, nekontrolisane euforične ispade i slično. Jednostavno ne voli da uči. U takvim slučajevima je najbolje da roditelji razgovaraju sa takvim detetom i podrže njegov izbor i interesovanje koje pokazuje. Jednostavno, nije sve u učenju, možda ga zanimaju druge stvari kao što su: sport, muzika, umetnost i slično. Potrebno je podražati ga u tome, kako bi bilo srećno, postiglo najbolje rezultate i time u potpunosti realizovalo svoju ličnost 
II GRUPA: NEMA GENETSKU PREDISPOZICIJU

Dete jednostavno usled svoje specifične genetske konstitucije ne može da uči. Za takvo dete su karakteristički socijalni ispadi. Problemi sa socijalizacijom. Hiperaktivnost. Manjak koncentracije. U nekim slučajevima se javljaju: anksioznost, depresija, nemir, pa čak i problemi sa spavanjem. Česti su organski problemi u smislu da ima neko organsko oboljenje.

Takvom detetu ne treba vršiti pritisak. Međutim, često se dešava suprotno. U želji za uspehom i usled straha (kukavičluka) da se suoče sa takvim stanjem, roditelji vrše permanentn negativnu presiju. Stvara se nezdrava porodična atmosfera, a moguć je i raspad porodice. To je ono najgore što može da se desi. U takvim situacijama dete je svesno da je izvor problema. Hoće da pomogne ali ne može, nije kadro, nema genetskog potencijala za to. Ono je svesno i osvešćeno. Međutim, potrebno je osvešćenje roditelja. Šta roditelji treba da rade? Potrebna je njihova snaga i hrabrost da se sa takvim stanjem suoče i svoje dete prihvate onakvo kakvo jeste. Nakon toga sledi promena njihovog stava. Nesme se takvom detetu pristupati u negativnom kontekstu. Prekori, pretnje, ucene, neće dati rezultate. Pozitivan pristup je rešenje i pokušaj da se u datim okolnostima omogući detetu da se maksimalno realizuje u skladu sa njegovim genetskim potencijalom. Njegova realizacija je uslov njegove sreće i zadovoljstva, a time se stiču uslovi i za roditeljsku sreću i stabilnost. Ovo osvešćenje je ključ uspeha za dete, roditelje i porodicu u celini.

 

Pitanja i odgovori

Vaša pitanja možete postaviti privatno nakon registracije u našem delu za ONLINE Savetovanje. Ukoliko ste već registrovani možete se prijaviti ovde.